Stari zanati polako odumiru, ali posljednji meštri se ne daju

Nekad davno nije se za svaku stvarčicu išlo k liječniku, lomove i uganuća rješavali su kostolomci, a fibre travari. Pune ruke posla imale su tkalje koje su pripravljale darove za svadbene svečare, a još više kovači. Ma, tko je mogao zamisliti život bez konjske potkove, srpa za polje ili sjekire? Nekad su cijela sela bila poznata po izradi glinenih lonaca, a do Bosne se znalo da u tom i tom našem selu, s toliko dimova, živi onaj što radi najbolje balote na svijetu.

A danas? Kako koji starac umre, kuća se zatvara, sela umiru. A s njima i stari zanati. Tu i tamo ostao je još koji narodni profesionalac koji se opire tvornicama, računalima, proizvodima jeftine radne snage s Istoka. A što kada on ode, tko će našu tradiciju sačuvati? Ima li šanse da se ovo znanje, s kolina na kolino prenošeno, zaštiti kao kulturno dobro? Nešto naše. To i te kako tišti bračke Doljane, a među njima i njihova jedinog samardžiju Đanija Gospodnetića.

– I po godinu dana prođe, a da se novi samar ne naruči. Jedino još ima posla oko popravaka starih. A i kako će, evo sada u Dolu samo tri fameje imaju konje, a prije svaka kuća ispod dva nije brojila. Stari odu, mladost ne zanima, tako je to. Ja ću radit dokle buden moga, ali posli je kraj. Posli mene na Braču više neće biti samardžije. A k meni su dolazili s cilog otoka, Hvara, doli s juga, iz Konavala, Dubrovnika. Otočni samar nije isti ka i onaj za tovara i konja iz Vlaške. A čuješ, nešto mi kažu da bi ovo tili zaštitit, ka nematerijalno kulturno dobro. Udruga “Hrapoćuša” se aktivirala. Lipo bi bilo, triba sačuvat nešto naše – kaže Đani.

Ljudi misle kako je lako samar napraviti. Ali nije, ima tu posla oko drva, ali njega Đani lako nalazi. Pa slame. I s njom nema problema, sam je sadi. Sukno pronađe na pazarima. A onda ga samo znanje vodi. Do sada je puno samara napravio, cijeni ih na tri tisuće kuna. A ima i onih malih, što idu od sto eura do tisuću kuna.

– Takva su vrimena došla da ti mali samari kao suveniri najbolje idu. To je to, nema više stoke – kaže Đani.

U jedno je Ilija Zebić iz sela Gljeva kod Sinja siguran, a to je da će opanaka biti koliko i alkarskih momaka. Ma stvarno, u čemu bi oni i mogli hodati, ako ne u tradicionalnoj kožnoj obući našeg zaleđa.

– Zato se ja ne brinem. Uvik će se nać neko ko će opančarski zanat nastavit. Mora. Di će Alka, ili naša kulturno-umjetnička društva bez opanaka. Ne mogu. Moj je dida još davno radija opanke, ali mene je naučila susida, teta Pera, dok je još bila živa. Nije to neki veliki nauk, imaš đon od goveđe kože i pleter od ovčje mišine. Uvik će ti tako nešto ostavit mesari ili pastiri. Za jedne opanke mi triba jedno pet sati rada, a da bi ih napravija, tribaju mi dvi igle koje san sam uradija od bakrene žice od struje. Onda nož, drveno šilo praljak, koža i kalupi. I to je to. Opanke za nosit, za odrasle, vridnujem 400 kuna, one male ka suvenire po 200 kuna, a najviše mi se traže brojevi od 43 do 45 – kaže Zebić.

Imotski kraj, koliko god može, čuva svoju tradiciju, štoviše ponosno je i pokazuje na jednom od najvećih sajmova ovoga kraja, tradicionalnom zadvarskom, koji se održava i po buri i po zvizdanu svakog utorka. Na sv. Antu i Bartula pod obvezno ga pohodi Marija Vuletić iz Krstatica.

U njezinu zavičaju nema tko je ne zna. Šest je sinova, danas učenih ljudi, između ostalog, othranila svojom pređom. I danas, a 76. joj je godina, svakog dana prede na tkalačkom stanu. Vjerovali ili ne, zobnice i dandanas traže imotske mladenke, pa babu Mariju svatko malo netko zovne da priupita ima li materijala na kućnom lageru.

– Naučila sam posal prije 50 godina kod Ljube Gudelj iz Krstatica na njenom tkalačkom stanu. I sa svojih deset nokata svašta radila kako bi othranila dicu. Ali, ja bez rada ne znan i ne mogu, i svaki dan malo sidnem i uvatin se tkanja. Ne znan ni sama koliko san torbi, ruksaka... napravila, mogla bi njima cilu kuću napunit. I sve je išlo u svit: u Australiju, Ameriku, sa svatima, našim ljudima...

Za zobnicu mi, ako joj se posvetin, triba dan i po. I još dan da se sašiju rubovi, okiti šiškama i opletu uzice. Ma kako ne, i dandanas ih cure iz Imotske krajine traže kad se udaju. To je veliki dar za goste. Nekada je bio običaj svakog svata darivat zobnicom. Tada nas je bilo 14 tkalja šta bi se našle na imotskom pazaru. A danas san ja sama – priča Marija.

Nije to lagan posao, pedantan je, pažljiv, za dobre živce. Marija mustre, kao i sve druge koje su se time bavile, čuva u uglavi. Od boja su joj najdraže crvena, zelena, bijela, plava i žuta. Zna dobro kako poslije nje u ovom kraju više nema nikoga tko bi se zobnicama pozabavio, i da će tada biti gotovo s ovom pričom. A sigurna je i kako će za deset godina one biti opet jako tražena roba.

– A žaj mi je, di neće, falit će toga. Ali neće imat ko više radit. Nema interesa. A to je naša povijest, tradicija – kaže Marija, koja velike narodne torbe prodaje za 300 kuna, a one jednostavnije izvedbe za 250.

Malo južnije u Rastovcu postoji čovjek, Ante Serdarević, kojeg nadaleko zna svaki dalmatinski guslar, onaj što s motikom rado druguje, i tko želi kuću opremiti tradicionalnim predmetima. Kako i ne bi: Ante, inače nastavnik povijesti i geografije u šestanovačkoj osnovnoj školi, u svoje je slobodno vrijeme vridni čovik – meštar drvodjelja. Ispod njegovih ruku stvaraju se gusle, lopari, kundaci za puške, tronošci za konobe… Nema toga što od drva on napraviti ne može.

– Sve ti pomalo pada. Prije je posla bilo priko glave. A sada su druga vrimena, malo njih se još gusala vata. Kod nas dođu 400 eura, Hercegovci će ih napravit za tisuću, ali ista ti je to stvar po kvaliteti. Prave se od javora, najbolji je lički, koji je po strukturi sličan našem klenu. A za jedne vrhunske gusle triba mi po dva miseca rada. Puno je tu rezbarije, povijesnih motiva, zavisi šta ko oće. Neki su tražili Tita, neki Pavelića, sad imam jedne s likom Gotovine i sa zagvodskom crkvom. U prosjeku ih napravim dva do tri komada godišnje – veli Ante.

Kupuju ih guslari, onih nekoliko koliko im još ima u našoj Zagori. I ljudi koji žele imati komad tradicije u svojim kućama. A ima ih puno što ih kupe za dar, pa su tako Antine gusle otišle na mnoge strane svijeta. Jedne su, vjerovali ili ne, u Bijeloj kući.

– Odnila ih je sa sobon jedna žena iz ovoga kraja šta je nekada tamo radila ka čistačica. I tamo su još uvik. Odavde je puno ljudi išlo trbuhom za kruvom u svit. I tako su nosili gusle ka dar. Ali ipak se više od gusala traže lopari, isto ih radin od javora – kaže Serdarević.

I njega smo priupitali što misli o tome da se naši tradicionalni zanati zaštite kao kulturno dobro. Sačuvaju od odumiranja.

– A kako ne bi bilo dobro?! To bi bilo odlično. Tako bismo i mi šta smo ostali imali motiva za nastavak rada. Mogli bismo koga i podučit. Samo, ja isto mislim da bi se za to trebala pobrinuti šira zajednica, da se osnuje neka udruga, da ide, ako neće preko države, onda makar sa županijske razine. Evo, jednom kad ja oden, pitan se ko će se time više bavit. Samo će se pričat kako je nekada bilo, kako su to radili neki zanatlije iz tog vrimena. Žaj mi dođe – veli Ante Serdarević.

Tanja Šimundić Bendić
SNIMIO: JOŠKO PONOŠ / CROPIX

 

Fotogalerija: 
Rubrika: