Nekad davno nije se za svaku stvarčicu išlo k liječniku, lomove i uganuća rješavali su kostolomci, a fibre travari. Pune ruke posla imale su tkalje koje su pripravljale darove za svadbene svečare, a još više kovači. Ma, tko je mogao zamisliti život bez konjske potkove, srpa za polje ili sjekire? Nekad su cijela sela bila poznata po izradi glinenih lonaca, a do Bosne se znalo da u tom i tom našem selu, s toliko dimova, živi onaj što radi najbolje balote na svijetu.
A danas? Kako koji starac umre, kuća se zatvara, sela umiru. A s njima i stari zanati. Tu i tamo ostao je još koji narodni profesionalac koji se opire tvornicama, računalima, proizvodima jeftine radne snage s Istoka. A što kada on ode, tko će našu tradiciju sačuvati? Ima li šanse da se ovo znanje, s kolina na kolino prenošeno, zaštiti kao kulturno dobro? Nešto naše. To i te kako tišti bračke Doljane, a među njima i njihova jedinog samardžiju Đanija Gospodnetića.
