O gangi

Ganga je nastala i počela se pjevati u Imotskoj krajini, a njeni se počeci mogu smjestiti od 1860. do 1870-te godine. U početku se pjevala tako da su svi pjevači izgovarali cijeli tekst, a tek se kasnije oko 1900-te do početka prvoga svjetskog rata počeo razvijati i ovaj, današnji oblik gange (deseterački distih), gdje jedan pjevač pjeva melodiju i riječi, a ostali ga prate izgovarajući slogove gan, gan, gn, gn, ili ga, ga, tako imitirajući svirku gusala, ili grubljim e ili vokalom o. Tako je ganga (najvjerojatnije) i dobila ime prema zvucima koje su proizvodile strune naših gusala. Skloniji smo toj tvrdnji, nego pretpostavci da je ganga dobila ime prema albanskoj riječi "kang", koja znači; pjesma, veselje, zabava. (Dr. Branko Marić.)
Ganga se pjeva u troje, četvero, petero, a može je pjevati i veća skupina, rijetko u dvoje, a pjevaju je svi; stari i mladi, podjednako žene i djevojke, muškarci, a djeca već odmalena upijala melodiju i slogovne napjeve, pripremajući se za, kasnije, ozbiljnije pjevanje.
Stariji su mještani i pjevači razlikovali nekoliko varijanti pjevanja gange, čije razlike nisu bile velike, ali su bile prisutne, od sela do sela, koje su se najviše očitovale u tonalnim odnosima i melodijskom rasponu glasova pratitelja, tj. okrićanju. (Za onoga tko započinje pjesmu, kaže se da piva, počimlje, ili vodi gangu, a ostali pjevači gangaju, gusle ili prate). Pjesmu je mogao započeti i netko od pratitelja (guslača ili gangaša), da bi nakon otpjevanoga prvog stiha vođenje preuzeo pivač, te dalje vodio i usmjeravao glasove gangaša.
Ganga se pjevala uvijek i svugdje; u kući, na njivi, u derneku, u gostionici, na silu, na putovanjima, na kolodvorima i svim mjestima gdje bi se našla trojica-četvorica naših ljudi ili momaka. Odvažili su se oni zapjevati gangu i u Splitu, Zagrebu, Njemačkoj, Americi… Tekstovi gange su nerijetko odražavali trenutno emocionalno stanje pivača i njegovu inspiraciju prigodom u kojoj se odlučiše zapjevati, a raspon tema i motiva je zaista velik. Tekstovi su se pamtili i dopunjavali nekim svojim specifičnostima, okretali u hvalospjeve, pa i u sprdnju, ali uvijek iskreni, jasni i s određenom porukom, nerijetko s manjom dozom one obične, seoske, svakodnevne vulgarnosti, gdje se nije štedio nitko, ali nitko nije ni zamjerio. Sve što se nije moglo ili smjelo izraziti u svakodnevnim prilikama, ganga je to dopuštala. U kakvim svečarskim prigodama, kada bi se našlo više grupa pjevača, bilo je i natpjevavanja te bi jedni odgovarali drugima, momci djevojkama itd.
Ganga se s nama rađa, raste, razvija, tješi nas, hrabri, uspavljuje, s nama moli i tuguje. Kao što je "rera" -Sinjska -Cetinska, "ojkavica" -Lička, tako je ganga naša – Imotska i Ričička. Nenaviklu uhu često "čudna", "gruba", "daleka", a nama osebujna, idilična, poetična, pronicljiva, osjećajna, mila, buntovna, čedna, proganjana, zabranjivana, ponekad teška, ko suza materina, ko djevojačka kletva. - Naša ganga!
I upravo zato moramo sačuvati od izumiranja i zaborava ovo naše autohtono kulturno naslijeđe.
"Gango moja i moj did te piva,
pa ću i ja dok me bude živa!
"