Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom radu, umijeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama. Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otvorenih bačava, svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i konoba samo njegov odraz.
Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenijet će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podijeljena s drugim ljudima stvorit će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.
Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života, u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je umrla konoba i je li uopće umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom obliku i funkciji neće umrijeti nikada.